Restless Girl: Život na sjeveru

24. veljače 2017. u  Lifestyle

Ovo nije klasični putopis, dragi čitatelju. Ovo je više slikopis. Kažu da slika govori tisući riječi, no u ovom slučaju i to je premalo da opiše prekrasnoću ove bajkovite zemlje na sjeveru Europe. Jer kako riječima dočarati ovaj prizor, dragi čitatelju:

 

Taj hladan sjever Europe koji se prostire od Norveške do Rusije inspiracija je za napisati bajku. Nastavak Snjeguljice ili pak Alice u zemlji Djeda Mraza aka Božićnjaka.

A moja bajka glasi ovako:

Nekoć davno (ok, prije dva tjedna) na sjeveru Finske, živio je Djed Mraz. Lažne brade i s kućerinom koja je postala hotel za mnogobrojne kineske posjetitelje. I iako je sve vezano za njega fejk i veliki kapitalistički lov na pare, ostali dio ove čudesne zemlje, dragi čitatelju, ostavlja bez daha.

Područje nešto iznad arktičkog kruga prekriveno je snijegom većinu godine. Snijegom i nepreglednim nizovima nordijskih jela, koje su dom brojnim sobovima, zečevima i sovama. Ta snježna ekipa kao da se raduje malobrojnim ljudima koji prođu njihovim krajem. Često izlaze na cestu i zafrkavaju vozače.

Vidi kako su slatki i pufasti:

 

 

I dok ovakvih prizora uz cestu ima u izobilju, onih dvonožnih stvorenja gotovo da i nema.  No to i nije ništa čudno s obzirom na to da je Finska jedna od najrjeđe naseljenih europskih zemalja. Tu i tamo se na svakih nekoliko stotina kilometara pojavi neko malo naselje s dućanom, benzinskom pumpom i par drvenih kućica u snijegu. Pravi život na sjeveru!

Dan traje nekoliko sati kako bi mjesto ustupio noćnoj plesačici sjevernopolarnih plesova – gospođici Aurori Borealis. Ova ‘prljava’ čagerica u zelenoj haljini s rozim, lila i žutim prugama vodi u neki novi, idilični i nerealni svijet. Piše bajku samo za sebe. Čudesnu bajku u kojoj često sporedni likovi (kao ja) viču iz sveg glasa: „Ovo nisu istine! Ne vjerujem! Svršit ću od ljepote!“ I slično tome.

Pogledaj, dragi čitatelju, kako je opaka ta noćna čagerica:

Možda je suvišno napisati, no eto, budem – ovo je najljepša, najpredivnija, najnerealnija, najčudesnija i jednostavno naj naj naj stvar/pojava/plesačica koju sam imala prilike doživjeli. Nema joj ravne. Imala sam sreće biti u njezinoj bajci čak 4 noći. Da bi vas pozvala na ples treba se štošta poklopiti. Noć (toga ima na pretek), zimski mjeseci (vidljiva od rujna do travnja), kristalno čisto nebo (bez oblaka i gradske svjetlosti), i još nekoliko „znanstveno – fantastičnih“ sitnica kao što je strujanje polarnih vjetrova i sl.

Iz idile polarne noći u realnost vas jedino baci najzločestiji lik u bajci – opaki vjetar koji temperature od minus 20-tak podeblja za još nekoliko minusa niže. Koliko god slojeva odjeće ili krzna stavili na sebe nema pomoći, zima je za pop….! No u bajci je sve moguće pa tako i uživati u Aurori iz male, tople kolibe smještene usred ničega, negdje na kraju svijeta.

Ove kolibe:

Prvo zapališ kamin ovako:

I gledaš ovaj film:

Predivna priroda i divljina prošarana šumama i zaleđenim jezerima čine ovaj komadić zemljine površine pravim mjestom za ‘bijeg’ od ljudi i civilizacije. Mjestom na koje odeš napuniti baterije i uživati u nepreglednim, snježnim prostranstvima koja nas, ljude, čine tako malenima. Zaboraviš na svakodnevicu, neplaćene račune ili minus u banci. Biti u mogućnosti lutati takvom divljinom neprocjenjivo je iskustvo. Osjećaj da si jedno s prirodom, tom čistom božjom silom, još uvijek je jedan od najljepših osjećaja koji se mogu doživjeti.

Kao i kod svih duhovnih, nadnaravnih iskustva, Laponija se treba vidjeti i osjetiti jer teško je opisati njezinu ljepotu i stanje uma u koje te je ona sposobna baciti. Riječi ne mogu dovoljno opisati osjećaje koji ti obuzmu um i tijelo dok stojiš na vrhu snježnog brijega tupo gledajući u bijelu pustinju oko sebe dok ti iznad glave Aurora pleše najljepši ples ikad otplesan. Trnci prolaze tijelom i moliš Boga da ova bajka nikad ne završi. Voljela bih ostati u njoj zauvijek i završiti je sa „…i tako su živjeli sretno do kraja života“, no to je ipak kraj za neku drugu, još neispričanu priču.