Prvi ljubavni korak – dobitnici nagradne igre Deichmann & Narodni radio

“Nikad nisam vidio ljepše stvorenje, morao sam ju upoznati makar se osramotio…. Uopće me nije bilo briga što će tko misliti –progutala sam knedlu i ja sam napravila prvi korak…. Danima sam joj slao po jednu ružu sve dok nije pristala izaći sa mnom…”Nagradili smo hrabrost što ste poduzeli onaj famozni prvi korak i dobili fantastične priče.

Najljepše priče i sretni dobitnici su:

  1. Valentina Ivačić

Priča o prvom i “zadnjem” poljupcu

Bilo je to prije gotovo 7 godina.

Jedino mi je preostalo nadati se…vjerovati da moj princ negdje postoji i diše, samo još spava.

Rekla sam, ako ga sad ne nađem, neću više ni tražiti. Ali te noći nisam tražila, jednostavno se pojavio. Stajao je tamo moj bivši ludi dečko sa nekim novim prijateljem. On nas je upoznao i to je bilo sve. Možda je tada to i bilo sve, ali oboje smo znali da se rodila ljubav. Sudbina je imala svoj plan. Nakon par dana taj isti novi prijatelj me potražio, i našao.Ubrzo, jedne ljetne večeri, neznajući kuda idemo, odveo me u drugi mali gradić, primio za ruku i dugo smo šetali. Najednom je zastao i rekao kako mu je nešto upalo u oko, pa nek vidim. I ja naivna luda kakva jesam, malo zavirim, a on me poljubi. I dobije me na glupu staru foru. Sve što bi mi inače bilo kliše, sada je postalo totalno super! Za godinu i pol dana smo zajedno stajali pred oltarom💖

Sada znam da je uistinu sve to bila sudbina, jer da nije, ne bi danas bilo nas, a niti naše djece, naša predivna dva anđela.

A što se tiče prvog poljupca…..on traje još i danas

2. Ivica Jandrić

Pozdrav,

tijekom čitavog svog života se susrećemo sa razno raznim prvim koracima koje moramo učiniti i nikada niti jedan nije lagan! Posebna priča su prvi koraci u ljubavi, pa ću ja podijeliti s Vama jedan takav svoj, točnije najteži ali i najvažniji u svom životu!

Upozoravam Vas da će ova priča imati malo neobičniji tijek od ostalih koje će pristići, obzirom da sam sa Banovine (Petrinja)a mi slovimo kao „zdravo seljački“ ljudi:

Naravno, jednom davno (kao što i sve normalne priče započinju u jednom velikom gradu, u jednoj prodavaonici brze hrane (u koju sam često navraćao) jednoga dana ugledao sam prelijepo stvorenje! Bila je vitka, mlada, plaha i prelijepa!!! Bilo mi se odmah ubrzalo, srce poskočilo a krv jurnula mojim banijskim venama! Danima sam jurio poslije posla na nepopijene kave i pokušao voditi neki suvisli razgovor s njom… naravno, da li je suvišno reći da ju nisam baš previše zanimao?? Bila je pristojna i ljubazna i…činilo mi se ništa više. Skupljao sam hrabrost reći da mi se sviđa i pozvati ju na izlazak, ali svaki put kad bi odlučno pokušao – grlo bi mi se osušilo i ne bih pustio niti glasa. A onda….jednog blagoslovljenog dana sreća mi se slučajno ALI konačno osmjehnula! Ponio sam sa sobom šumeće vitamine koje sam koristio u fazi „u zdravom tijelu zdravi duh“ i ponudio i njoj da proba. Preko volje je izabrala šumeću tabetu crvene boje (to je izgleda bio neki predznak i nekoliko trenutaka nakon što ju je okusila – pala je kao pokošena u nesvijest!!!! Kao pravi kavalir ali još više i kao zainteresirana strana priskočio sam u pomoć. Nakon nekoliko trenutaka i hladnih obloga došla je svijesti. U tom metežu i zbrci skupio sam hrabrost i nespretno sam ju pozvao u kino, a ona je (na moje iznenađenje i radost) PRISTALA!!!! Toga dana je započela naša ljubav koja traje još i danas. Vjenčali smo se i okrunili našu ljubav sa dvoje dječice, ali više nikada nije pila šumeće vitamine.

3. Tamara Štrek

Bilo je to negdje u svibnju 2010. prolazila sam u posljepodnevnim satima tržnicom Dolac(ruta do busa na Kaptolu za doma) i odjednom me polila hladna voda skroz sam bila otuširana a nije padala kiša,okrenula sam se ljutito i imala na vrh jezika sve i svašta kad sam ugledala zgodnog crnog i visokog momka zanjemila sam, dečko se ispričavao i sramežljivo upitao jel sam za kavu u znak isprike,ja sam pobjegla glavom bez obzira.Prošlo je nekoliko dana,rutu do doma sam promjenila zaobilazila sam tržnicu Dolac,kad sam skupila hrabrosti opet prođem Dolcem ali tog momka nisam više vidjela,rekoh sama sebi zaboravi…..

Prošlo je mjesec dana u nadi da ću ga ipak naći, i kad se najmanje nadaš evo ga opet ovaj put me nije otuširao već tihim sramežljivim glasom mi se obratio s gospođice vi se zovete? Zovem se Nikola i još jedanput se ispričavam zbog neugodnog tuširanja s hladnom vodom.

Ja opet zanjemila i jedva da kažem svoje ime ja sam Tamara(inače nisam sramežljiva osoba al neznam što mi se događalo) konačno malo popričamo i dogovorimo kavu,čim sam došla doma naravno odmah na facebook i pošaljem zahtjev za prijateljstvo,kreće dopisivanje.Malo sam se opustila kroz porukice ipak je lakše barem meni,al dečko i dalje sramežljiv i pristojan mislim si zar je moguće???? Konačno ta kava koju smo dogovorili ja i dalje u čudu dečko je full pristojan i drag to me još više oduševilo, i tako kava po kava dopisivanje i odlučimo nakon četri mjeseca upoznavanja da probamo biti cura i dečko,nakon 2 i pol godine veze me zaprosio i dogovorimo datum vjenčanja, 3 godine braka slavimo ove godine 8.6. i dvije godine puni naša curica Petra 13.6. te suprug ima rođendan 9.6. i ja 27.6. definitivno je naš mjesec lipanj.

4. Martina Fabijanić

Kas danas razmišljam rekla bi da nije ništa slučajno u životu 🙂 Tako slučajno našao se kontakt u moja lista kontakta na Skypa pa rekla sam ” Bok ” Razmjenili smo par rijeći i skužila sam da je to neka greška.

Nakon par mjeseca dobila sam poruka ” Bok , kako si? Šta ima u Skoplju? I tako je započela naša online ljubav, ljubav zvana Skopje-Zagreb. Dan i noć pričali i dopisivali se na skypu , dogovarali smo se kako se upoznati, maštali biti zajedno… Trajalo je to mjesecima a jedan dan spakirala sam kofer i rekla svojoj mami da odem u Zagrebu upoznati svoju ljubav jer sam bila sigurna da je to ona prava ljubav i nimalo nisam odustajala od svoje odluke.

Jel to ludo??? To je nešto najluđe i najhrabrije šta sam mogla učiniti, nešto za što bi moja mama rekla kako da idem sa glavom kroz zid! Sjela se u bus i otputovala pa ako ništa drugo odem rodbinu posjetiti. 12 saata putovanje , 900 km , nemir u sebe, nimalo pametno ali dosta hrabro uputit se tako u nepoznato.

To je bio taj prvi famozni korak i naše upoznavanje. Ujutro na zagrebačkom autobusnom kolodvoru čekao me visoki plavooki dečko, sa osmjehom na licu i potpuno zbunjen kao i ja. U ruke je držao ružu i čokoladu. Meni srce kucalo jer nisam znala odjednom šta reći. Upoznali se i otišli na kavu, pričali i dalje kao da se poznajemo jaaako dugo a zagrljaj i poljubac bili su dio dana.

Dan je proletio a proletila je i cijela godina a onda zajednički odlučili smo stati pred oltarom. ❤💙 Ovaj mjesec slavimo 7 godina našeg zajedničkog života, 7 godina najljepša ljubav, 7 godina u dobrom i zlu, 7 godina uspona i padova…

U nijednom trenutku nisam požalila šta sam onog dana sjela u busu i bez imalo predrasude došla u Zagrebu upoznati svoju ljubav!

Ova nije samo priča ovo je prava ljubav! 🙂

5. Goran Marić

Eh pa ovako, nisam bio u potrazi za djevojkom, i bilo mi je nelose solo. Kako sam po zanimanju fizioterapeut, nisam se nadao da cu među bolnim bakicama i pustim oporavcima, naci djevojku. No eto, kako slucajnostima nema kraja, bas je bilo tako. Bila je predzadnja pacijentica tog dana sa dijagnozom išijasa. Kad sam je ugledao onako ukocenu i nakrivljenu, ali sa osmjehom od uha do uha, znao sam da je posebna. Nakon terapije i zanimljivog razgovora, bas sam se zainteresirao, a ni ona nije bila hladna. S nestrpljenjem sam cekao njene sljedece termine, i jednom je pozvao na kavu, što je ona zapravo jedva cekala. I danas smo zajedno, a odnedavno i zaruceni. Svadba je u studenom

Pouka dana…križobolja ne mora uvijek znaciti patnju.

6. Marina Horvat

Vraćala sam se autobusom kući s fakulteta, smetena u svojim mislima. Najednom mi pozornost skrene jedan dečko koji je ulazio u autobus, a ja sam pomislila: Bože, kako je ovaj dečko zgodan. Tko je on? Kud putuje? Nije me pogledao. Produžio je, a tako su i moje misli produžile dalje. Od toga dana, počela sam ga viđati sve češće, u gradu, u autobusu, na kraju i na faksu. I on je mene zamijetio. Gledali smo se mjesecima, prošla je i godina. Raspitivala sam se o njemu, ali nitko nije znao tko je on. Nisam imala hrabrosti da sama priđem ili da pitam nekog od njegovih prijatelja. Mislila sam ako mu se dovoljno sviđam sam će napraviti prvi korak. Na moju žalost, nikad nije, uvijek je samo prolazio kraj mene uz prodoran pogled u oči od kojeg bi svaki dijelić moga tijela zatitrao. Završila sam fakultet i zaboravila na te lijepe oči. Sve do jednog dana, kada smo se ponovno sreli u isto vrijeme, na istom mjestu, smiješno će zvučati, u laboratoriju za vađenje krvi.

Kad sam ga spazila s vrata srce mi je počelo neobično kucati i postalo mi je poprilično neugodno, iako je to bilo glupo, jer nismo se poznavali. Stajala sam u redu iza njega znajući da ću ubrzo saznati njegovo ime. Medicinska sestra ga je prozvala. Nasmijala sam se od uha do uha. Prozvala je i mene. U tom trenutku vidjela sam identičan onaj osmijeh od uha do uha na njegovom licu. Kao i svaki moderan čovjek, pronašli smo se na facebooku i počeli dopisivati. Pozvao me na kavu, KONAČNO. Priznao mi je da mu se oduvijek sviđam, ali nije imao hrabrosti prići. Svakim danom se, kao i ja, nadao da ćemo se sresti i da će mu moje oči uljepšati dan. Naša prva kava bila je najljepša kava, kliknuli smo na prvu. Uslijedilo je saznanje koje me malo razočaralo: mlađi je od mene. Otuda sva ona njegova nesigurnost. Mislila sam kako ne mogu proći preko toga, ali on se svaki dan trudio dokazati mi kako godine nisu bitne. I uvjerio me. Još uvijek smo skupa. Upitala sam ga jednom: Što bi bilo da se onog dana nismo sreli? Odgovorio je: Pronašli bismo se neki drugi dan, jer nam je suđeno. I ja zaista mislim da je bilo. Hvala mu na trudu da mi dokaže da godine nisu bitne jer kraj sebe upravo imam osobu koja mi je toliko slična, koja me razumije i poštuje, koja me voli i koju ja volim. Najviše i zauvijek. Jer je tako bilo suđeno. 🙂

7. Ksenija Bodul

Definitivno najvažniji i najbolji korak…

…bio je kada je moju sada vjenčanu kumu i mene u subotnjem izlasku zaustavio crni kao od stijene odvaljen prometni policajac. I tako dok je on pregledavao dokumente moje kume , ja sam pregledavala njega 🙂

Nakon par upita tko je to i kako je mmmm zgodan , moja malenkost nabavila je broj telefona i zvala. Ja sam ona…znas…prijateljica od onog tamo koji mi je dao tvoj broj…pa eto ja zovem…kava..ovo..ono…inače lajava nije mi baš išlo. Ali kava je dogovorena….

Iskreno , danas takvu stvar ne bih vjerojatno napravila, ali onda skoro 20 godina unazad sa svojih 18 godina cinilo se to sasvim ok…jer za boga miloga takooo je zgodannnn.

Danas, 20 godina kasnije i sa tri divna dečkića koji nam uljepsavaju zivot i dalje mislim da mi je to najbolji, najpametniji i najvažniji korak u životu jer sve nakon njega ide velikim koracima naprijed.

Puno pozdrava i poljubaca.

8. Josipa Padolski – ukupna pobjednica i dobitnica poklon bona od 5.000,00 kuna

Prva i posljednja ljubav

Kao i svaka druga djevojčica i ja sam sanjala o princu na bijelom konju, no kasnije bi došao samo konj, a od princa ne bi bilo ni traga ni glasa. Znala sam se zapitati treba li vjerovati u pravu ljubav? U ljubav na prvi pogled? Vjerovati da prava ljubav traje zauvijek?, i uvijek bi došla do zaključka da treba! Iz tog razloga nikad nisam prihvaćala samo konja.

Kada mi je bilo 8 godina u moju ulicu bi dolazio na ljetovanje k svojoj teti, dječak po imenu Dorijan. On je bio moja prva i istinska nevina dječja ljubav. Prvi dječak kojega sam poljubila. Jednom prilikom tokom igre s bratom i sestrom, sestra je predložila da napišemo na papir s kim će se tko od nas oženiti/udati, koliko će imati djece, gdje će živjeti .. taj papir smo ubacili u neki stari zvučnik s otvorom koji je stajao na ormaru. Godine su prolazile, a Dorijana više nije bilo, a kako nije dolazio tako je moja dječačka ljubav otišla u zaborav. U međuvremenu sam imala dvije duge veze koje nisu vodile nikuda.

  1. godine već sam bila odrasla djevojka, ali još uvijek nesretna u ljubavi. Nakon posla prijatelji su me zamolili da idem s njima na bazene u Koprivnicu. Sunčan dan, zašto ne. Glupirali smo se igrajući odbojku, pucajući loptu kud i kamo. Do nas je došla skupina mladića koji nisu imali loptu, a htjeli su igrati, pa su nam se pridružili. Tada sam spazila njega! Dečka s najljepšim osmjehom i najljepšim očima ikad viđenima. Moj osmjeh se proširio od uha do uha. Ohh kako je samo lijep, prolazilo mi je mislima. Pogledom na njega nitko ne bi ostao ravnodušan. Savršeno isklesano tijelo. Svatko od nas prije ili kasnije doživio je ovo neobjašnjivo stanje i njegov intenzitet, bila je to ljubav na prvi pogled, a možda i na drugi.  Netko iz skupine mladića je upitao dali su pored bazena golf tereni na što sam ja odgovorila da ne znam, da smo mi iz Križevaca. Tada mi prijatelj dovikne da se trgnem i da počnem igrati kako treba. Zatim me onaj isti zgodan dečko upita; čekaj zoveš se Josipa? Kažem da, upita me; imaš li ti brata blizanca? Odgovorim da imam i od kuda to zna, malo me držao u neizvjesnosti kada se napokon iz njegovih usta čulo ime koje mi je vratilo sva sjećanja, moje srce je tuklo sto na sat. To je uistinu bio on, to je bio Dorijan. Razgovarali smo o svemu, govorila sam mu da sam u nesretnoj vezi i da bi trebala s tadašnjim dečkom ići u Njemačku, na što sam mu mogla prepoznati tugu na licu, on je također bio u vezi koja ga nije ispunjavala. No, učinila sam grešku, nisam ga pitala za prezime, ali hvala Bogu što na Facebooku nema puno Dorijana pa sam ga lako našla. Razmijenili smo brojeve i tako su se naši razgovori nastavljali preko mobitela dugo u noć. Došla je na red naša prva kava gdje mi je priznao da ne želi da idem u Njemačku i da će možda zvučati glupo i patetično ali da osjeća nešto više prema meni, na što je meni laknulo jer sam i ja osjećala isto. Prekinuli smo oboje sa tadašnjim partnerima.

Dorijan i ja smo skupa 2 godine, živimo zajedno i planiramo budući život. Moja želja iz mladosti se ispunila, došao je moj princ, a sjećate se onog papira s okladama kojeg sam napisala prije 15 godina?! pogodite koga sam odabrala kao svojeg budućeg muža? Neke ljubavne priče prelaze granice prostora i vremena, smatram da prava ljubav mora imati svoju priču .. a moj savjet drugim ljudima je da; mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama. Dakle, nađite vremena da budete prijatelji i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost, da imate pravi sretan odnos! Pravu, istinsku i duboku ljubav isplati se čekati i 15 godina pa makar ona bila vraćena iz duboke zaboravi.

9. Mia Vukadin

Pazi ovo sad – slušam Narodni 😉 Colonia mi tjera suze na oči dok vozim auto prema prijateljima (č. Dora i Nikola) zbog dogovorene kave.

“U životu imam sve – stan, diplomu, cipele”…

Vjerojatno bi se svaki objektivni promatrač mog ormara složio s mojom majkom kako imam cipela za po svaki dan jedne – CIJELU GODINU! Ljudi moji cijeeelu godinu.

Završila faks, radim, živim, i sama.

Ulazim u kuću, pijemo kavu, vodu, jedemo večeru, pijemo sok, sok s vinom, vino bez soka. Nismo se dugo vidjeli. Zovem mamu da joj kažem da se kava pretvorila u večeru, večera u cugu, a cuga u dernek. Vidimo se sutra.

Pričam ja njima tako o kućnim ljubimcima, pričaju oni meni o tom nekom kumu, a znam ga ja iz svatova, sa svirki i to al dobro… Mogla bi ga ponovno upoznat.

Kaže Dora sad će ona njega nazvat pa nek’ dođe.

Misli alkohol, Mia radi – što bi ga ona zvala, ja ću!

tip, tip, tip, biiiiip, biiip, javlja se pospan glas s druge strane veze “Molim?”

JA: “e bok, ja bi se udala!”

ON: “dobro, a tko je to?”

JA: “dođi kod Nikole i Dore pa ćeš vidjeti”

ON: “mislim da znam tko je, i mislim da ti mogu pomoći.”

Zvuk prekida poziva, sjedim ja za stolom, sjede oni, smiju se kako sam luda.

Luda ili ne – u vezi smo godinu i pol dana, živimo skupa i nikad nam nije bilo divnije u životu. Ha da.

U životu imam sve. Stan. Diplomu. Cipele. I njega!

Eto ti na Colonia, eto ti na! 🙂

10. Zvjezdan Rubeša

Subota ujutro ,skupila se mala skupina bikera medu kojima sam bio i ja ,te laganim gasom krenuli put prema Puli.Iznenada …hmm…kisa..neprijatelj motorista.Oprala nas do kosti,te nakon kratkog vijecanja odluka je pala da se ne ide u Pulu,nego na ljetni karneval u Rabac.Tamo je sijalo sunce.Stigli smo i povorka maskara se spremala,i odjednom me netko poteze za rukav.

Mi se poznamo?-rekla je neka maskara,te u prvi trenutak ju nisan prepoznao.Daaa,znamo se. kazem ja.Bila je to cura koju sam upoznao u firmi prije nekog vremena .Rekoh sebi…uff..kako je predivna.Upali smo u lijepi razgovor,ali maskarana povorka je krenula dalje.Laganim korakom sam ju pratio i divio se.Tog dana sam se nahodao.Navecer su nam se putevi nekako razisli i tuzan sam otisao kuci.Znamo sam samo ime.Sta sad?Kako da ju nadem?Pitanja su to koja su me mucila.

I sjetio sam se!!…Facebook!!!

Nakon potrage preko prijatelja od prijatelja i njihovih prijatelja…dosao sam do nje.Skupljajuci hrabrost ,zatrazio sam prijateljstvo.Cekam…cekam..mobitel nonstop u ruci provjeravajuci da li je prihvatila prijateljstvo.

Daaaa ,prihvatila je.Prvi korak bio je probijen te sam joj poslao i prvu poruku,uzvratila je.Nitko sretniji od mene.Nakon nekoliko dana smo se i nasli na kavi,te uz razgovor kaze ona …imam malo dijete.

Joooj ,a meni srce nikad punije bio sam presretan,rekoh sebi…to je to!!

Malo predivno stvorenje te njezina mama toliko su mi se uvukli ood kozu,da nisam mogao zamislit zivot bez njih.Sreca je pronasla i mene.Ubrzo ,malo po malo ,stizale su kod mene sa svojim igrackama i majicama.Pomalo se punio ionako prazan ormar,njihovim stvarima.

Poceo je jedan predivan zajednicki zivot,koji traje i traje..i nek traje zauvijek!!!!!!

Iskrene čestitke svim dobitnicima 🙂